Nešto novo je uvijek iznenađujuće jer se ne uklapa u ništa što smo prije iskusili.
Da bi stvorili nešto potpuno novo, sve ono što je bilo prije trebamo dekonstruirati, otpustiti, rastaviti, razbiti na komadiće. Trebamo biti s prazninom ispred sebe, okusiti njenu punoću. Trebamo biti s praznim platnom, s praznom bilježnicom, s praznom glavom, a ponekad i s praznim džepovima.
Kao što jelen u potpunosti odbacuje rogove da bi mu mogli narasti još veći, jači i ljepši, ili kao što zmija odbacuje svu kožu odjednom da bi joj mogla narasti nova, tako i mi ljudi trebamo otpustiti sve ono što nam više ne služi, svu kožu koja nam je postala pretijesna da bi nam mogla izrasti nova, da bi se mogli osloboditi prošlosti i otvoriti prema onome što tek postajemo, u budućnosti.
Otpuštanje prošlosti znači otpuštanje prijašnjih identiteta, iskustava, odnosa, znanja, titula, diploma, certifikata, stilova oblačenja, načina prehrane, ponašanja, uvjerenja, navika i mnogih drugih aspekata našeg identiteta kao i otpuštanje naših vlastitih tragičnih i dramatičnih priča te priča i sudbina naših predaka.
Dokle god se informiramo onime što je bilo u prošlosti, statistika nam govori da naša budućnost baš i nije previše obećavajuća. No, kada sve to skinemo sa sebe, očistimo iz svog energetskog polja i počnemo se informirati onime što tek postajemo u budućnosti, statistika, geni i prošlost više kao da nemaju nikakav utjecaj na nas.
BEYOND je jedan od primjera mog vlastitog prepuštanja misteriji i stvaranja s pogledom prema budućnosti. Da bi došao na život, ja sam prošla kroz svoj vlastiti proces transformacije i otpuštanja svega onoga što je bilo prije, i to odjednom, u periodu od nekoliko tjedana.
Jednom kada osjetimo poziv, prvi test naše ozbiljnosti i spremnosti da se odazovemo na taj poziv, poziv Duha, je test koliko smo toga spremni promijeniti i transformirati u kratkom vremenskom periodu. Tu vrlo često nema pregovora. Ne možemo ovaj mjesec promijeniti jedno, pa za tri mjeseca promijeniti nešto drugo. Ne! Sve ide odjednom. Ne možemo igrati „sigurno“ i živjeti neustrašiv život.
Otpuštamo svu kožu ili odbacujemo cijele rogove da bi ostali s prazninom. Nakon toga počinjemo graditi novu realnost, koju ponovo nakon nekog vremena dekonstruiramo, i tako u nedogled. Stvaramo i bivamo stvarani iz dana u dan dok ne postanemo misterija samima sebi i svima oko nas.
Kada ujutro ne znamo tko smo, niti što smo, znamo da smo na pravom putu, na putu na kojem nas ne definira ni naše obrazovanje, niti naša rasa, niti religija, obiteljska prošlost, naše titule i diplome, naša iskustva i uvjerenja, naše traume, djetinjstvo, odnosi….
Kada nam netko kaže: "Pa ja više ne znam tko si ti" ili "Više te ne prepoznajem" ili "Baš si me razočarala", znamo da smo na pravom putu, na našem vlastitom epskom putovanju uranjanja u nepoznato i otpuštanja svega po čemu se mi sami prepoznajemo i identificiramo ili nas drugi identificiraju i stavljaju u "kutije" na koje lijepe etikete. Dok drugi shvate što smo i tko smo, mi smo već promijenili kožu ili rogove i postali nešto drugo.
Tada možemo postati ono o čemu sanjamo, ono što je misija naše duše, i možemo stvarati jednu potpuno drugačiju i izgledniju budućnost i za nas kao pojedince, ali i za cijelu planetu i za sve generacije koje tek dolaze nakon nas.